Muška narodna nošnja
Izvor: Oglasi
Stara narodna muška i ženska nošnja
Stara narodna muška i ženska nošnja na selu i u varoši kod muslimanskog naroda razlikovala se po godišnjim dobima – zimska i ljetnja, kao i prema predjelima življenja – primorska i kontinentalna. Na kontinentalnom dijelu Crne Gore material za izradu muške i ženske nošnje bio je pretežno proizveden u kućnoj radinosti. Izrađivale su ga žene od lana, konoplje, pamuka i vune. Od lana i konoplje tkalo se platno za izradu platnenih dijelova odjeće za svakodnevnu upotrebu. Pamučno, “hintano platno”, tkano je od raznih vrsta pamuka, različite debljine i finoće. kao i boje. Koristilo se za košulje, gaće, peškire – mahrame, zaprege, Pregače i bošče. Gradsko i varoško stanovništvo, a vrlo rijetko seosko, proed taknina domaće proizvodnje, za izradu pojedinih dijelova odjeće koristilo je i fabričke materijale – čofu, somot, atlas, tanke vunene i pamučne kao i svilene tkanine. Izrada nošnje bila je dijelom ženski posao, a dijelom posao majstora, terzija, šnajdera i abadžija. Od obuće na selu se najviše koristio opanak od goveđe kože ili ovčije.
Osnovni djelovi muške narodne nošnje su se sastojali od kape – ćulafa bijele boje, spravljenog od bijele stupane vune. Oko ćulafa i time glave nosio se bijeli šal od pamučnog platna, odnosno beza bijele boje. Nosili su tkanu košulju od lana ili konoplje, a kasnije pamuka koja se nosila preko gaća. Gaće su rađene od istog materijala kao i košulja, bile su većeg tura i navezane do koljena. Preko pasa se nosio široki pojas, šaren i tkan do hinta, a nosila se i frculja, crvena ili kafena sa tuficama na kraju. Nosile su se vunene čarape i naglavci, a od obuće opanci od prijesne goveđe ili ovčije kože, koji su kasnije zamijenjeni gumenim, od lastika i obrađenim pamučnim koncem. Na selu se zimi nosila pretežno odjeća od sukna, jer su u ovom predjelu zime surove, hladne i sa velikim količinama sniježnih padavina. Traju skoro i po šest mjeseci. Za razliku od seoske, varoška nošnja je nešto bogatija, što je odraz standarda i života, kao i ranijih uticaja koji su se prenosili preko trgovine i putovanja u druge krajeve, posebno u Tursku. Muškarci u varošima su nosili na glavi crveni fes sa kićankom, košulju od pamuka ili svile, preko košulje fermen ukrašen crnim ili kafenim gajtanima i na grudima tokama. Pojas je svilen i dosta širok, pretežno crvene boje. U Rožajama i drugim varošima na sjeveru Crne Gore nošene su šalvare bez tura, pretežno crvene boje, sa kafenim gajtanima. Šalvare su bile pretežno bordo boje. Nosile su se crne plitke cipele bez peta, a kasnije sa petama koje su se zvale kondre.
Tekst pod naslovom 9. Stara narodna muška i ženska nošnja je preuzet iz knjige “Etnološke odlike muslimanskog naroda u Crnoj Gori” autora Avdula Kurpejović, strane 38-43, Podgorica – Matica muslimanska Crne Gore, 2002. g.Ženska nošnja
Žene su imale kosu sa razdvojkom i dvije pletenice ili jednom pletenicom – kurjuk, a bujnija kosa se plela u više pletenica. Na glavi su nosile šamiju ili krpu sa ojicama od raznobojnog pamuka. Starije žene, a i mlađe, prilikom izlaska iz kuće nosile su na glavi veću maramu, zvanu namazbez. Nevjeste su nosile na glavi i fes sa tepelukom kujundžijske izrade sa podnizom od sitnih parica, dok su imućnije žene nosile mahmudiju. Preko fesa nevjeste su nosile svilenu maramu. Ženska muslimanska narodna nošnja dijelila se na seosku i varošku, kao i na zimsku i ljetnju. Zimi su žene nosile fisten i ispod njega duge gaće sa bućmama, tkane od lana ili konoplje. S prednje strane fistana je nošena zaprega, pregača, od vune raznih boja. Nosio se preko košulje miltan od atlasa, a ljeti jelek ili jeleče od crbig atlasa. U varoši žene su na glavi nosile šumiju podvezaču, a preko nje veliku maramu – namazbez. Košulja je svilena, široka, a jasnije uskih rukava. Preko košulje jelek (jeleče), zlatnom ili srmom vezeno i obšiveno kafenim gajtanima. Nošen je i miltan dugih rukava za svečane prilike. Nosila se i feredža sa čaršavom, dimije sa pačalucima, a preko njih svilen pojas. U posebnim prilikama nošen je i kolan, kujundžijski rad, srebrn ili od drugog metala, a na nogama žene su nosile papuče ili nanule. Treba reći da je vladala velika čistoća koja se ogledala u čistoj odjeći i posteljini. Pomenuta narodna nošnja je prosta, jednostavna i praktična. Svu odjeću izrađuju žene i zato je u svakoj kući postojao razboj i sve žene znaju da tkaju platno od raznih materijala. Sastavni dio narodne nošnje, posebno ženske, kod muslimanskog naroda su nakiti. Crnogorski, muslimanski i albanski ženski nakit, koji potiče iz perioda XVIII do XX vijeka, predstavlja vrhunske domete filigranskog zanatstva. Želja za lijepim, materijalizovana kroz razne srebrne pojaseve, prstenje, ukrase za glavu i grudi, svjedočanstva su suptilnih htjenja i uzvišenog poimanja društvenog statusa žena u prošlosti. Nakit muslimanskih žena je najčešće podrazumijevao raznolike naušnice – menđuše, ukrase i igle za šamije, fesove i tepeluke, ogrlice od dukata i mahmudije, medaljone, narukvice, prstenje, zlatno i rijetko srebrno. Tu su i razne ukosnice od zlata ili filigranske. Nakit muškaraca se sastojao od džepnog sata sa velikim lancem, ćustekom, ukrasnih dugmadi i prstenja, a kasnije i ogrlica, zlatnih, kao i narukvica. Na kraju treba reći i to da je prelazak sa stare muške narodne nošnje muslimanskog naroda išao preko prelaznog rješenja kada se pantalone od sukna zamjenjuju pantalonama od štofova, odnosno fabričkih tkanina, miltan sa sakoom od vune ili drugih materijala, a opanak sa kondrom, odnosno cipelom. Ćulaf je zamijenjen kapom francuzicom i oko nje kratkom maramom, odnosno kasnije bez marame. Prelazak sa stare ženske narodne nošnje je usporeniji i datira od vremena skidanja zara i feredže negdje od 1945. godine. Od tada žene na selu nose dimije, košulju, sako, a kasnije umjesto dimija neku vrstu suknje od materijala u boji i ženske cipele.
Ženska nošnja